Ma koliko svako od nas govorio da mu nije bitno sta drugi misle o njemu, ovolika kolicina grimasi na nasim licima to ostro demantuje. To je jedna od onih stvari koje nikada ne zelimo da priznamo sebi, ali smo je i te kako svesni. Svo poricanje i opravdanja na stranu, cinjenica je da znamo da, kada zakljucamo vrata stana sa druge strane i zakoracimo na onu svetlost koja nas izaziva svojom neumoljivom ostrinom, spontano na nase lice prilepljujemo lice osobe koja ce se umesto nas smeskati taj dan. Ipak, da li glumimo? Da li je zaista nemoguce da se u jednoj osobi nalazi vise tih " stvari " , a da se to ne naziva sizofrenijom? Verovatnije je da je svaki covek kombinacija svih mogucih grimasa i osecanja poznatih svesti, pa samo bira koja ce i kada ugledati svetlost dana. Stvar je izbora koje cemo odbaciti kao nepotrebne i nepodobne. Nekada je lakse odglumiti osmeh i zameniti ga grimasom, nego reci " ne, nisam dobro" . Mada, nekad se umoris. Desi se da taj lepak kojim lepis lice za svoje lice popusti, grimasa pocne da se guzva, odlepljuje na krajevima i da spada. u nekoj drugoj situaciji bi brze- bolje posegao da je vratis na mesto, ali si ovoga puta umoran. Sada je pustis da se odlepi i padne, onda je zgazis sa zgaravanjem kao da gazis bubasvabu i kazes " evo, ovo sam ja" . Vise ti nije bitno da li preziru, drhte ili se gnusaju tvog lica, jer si sada slobodan. Svi imamo teorije o tome sta nam je potrebno da bismo bili ispunjeni ljudi. Ne treba nam ni mir u svetu, ni vise para ni bolji posao. Treba nam mir sa sobom. Ja sam to probala i uspelo je. Kada si pomiren sa sobom, lakse razumes druge i njihove postupke. Kada kazes ono sto stvarno mislis i na nacin na koji ga mislis, lakse cujes drugu stranu. Ne moze se svako nositi sa tim, nekima je lakse d te proglase promasenim i da odu. Ono sto je sada lakse je to sto ne brines zbog njihovog odlaska. U tom tvom novom svetu ima mesta samo za one koji su dovoljno hrabri da budu u njemu.